Djeca između dvije kulture: kako im pomoći da budu svoji

Dijete koje odrasta vani živi u dva svijeta istovremeno. U školi je ono s neobičnim prezimenom, a ljeti kod nane je ono “iz Njemačke”. Kod kuće se jede pita i sluša nanin glas preko video poziva, a vani se slavi rođendan u parku s drugovima čiji roditelji nikad nisu čuli za Tuzlu ili Nikšić.

Roditelji se često pitaju hoće li dijete “ostati naše” ili će se “izgubiti”. To pitanje je razumljivo, ali polazi od pogrešne pretpostavke: da dijete mora izabrati. Djeca kojoj život između dvije kulture dobro ide često ne biraju, nego iz obje uzmu ono što im odgovara. Uloga roditelja je da im to omoguće, a ne da ih vuku na jednu stranu.

O jeziku smo pisali u tekstu Kako sačuvati maternji jezik kod djece rođene vani, pa se ovdje bavimo onim drugim: pripadanjem, identitetom i porodičnim vrijednostima.

Dvije kulture nisu pola-pola

Mnogi roditelji u glavi imaju sliku vage: što je dijete više “njihovo”, to je manje “naše”. Identitet ne radi kao vaga. Dijete može voljeti somun i Brezel, znati pjesmice iz vrtića na njemačkom i nanine uspavanke, a da ništa od toga ne oduzima od drugog.

Problem nastaje kad dijete osjeti da mora birati: kad kod kuće čuje da su “oni” hladni i drugačiji, a vani osjeti da je “naše” nešto čega se treba stidjeti. Tada se ili povuče u sebe, ili odbaci jednu stranu. Kod male djece to je češće roditeljski svijet, jer je škola svaki dan, a domovina dvije sedmice ljeti.

Zato je prva poruka koju dijete treba čuti od roditelja: ne moraš birati. Smiješ biti i jedno i drugo, i smiješ sam otkrivati šta ti to znači.

“Odakle si?”: pitanje koje ih prati

Djeca vani ovo pitanje čuju stalno, a jednostavan odgovor ne postoji. Ako kažu “odavde”, neko doda “a odakle si stvarno”. Ako kažu “iz Bosne” ili “iz Srbije”, ljeti u domovini čuju da su stranci. Kod nekog djeteta to pitanje izaziva nelagodu, kod nekog ponos, a kod mnogih oboje.

Roditelji mogu pomoći na tri načina:

• Razgovarajte o tome prije nego što zatreba. Pitajte dijete šta odgovara kad ga pitaju i kako se pri tome osjeća. Ne namećite mu “pravi” odgovor.
• Dajte mu riječi. “Rođen sam ovdje, a roditelji su mi iz Crne Gore” potpun je i tačan odgovor. Dijete koje ima spreman odgovor manje se zbuni.
• Objasnite da pitanje najčešće nije napad. Većina ljudi pita iz radoznalosti. Ako se pitanje ponavlja uz ruganje, to je druga stvar, i o tome dijete treba da vam kaže.

Pritisak s dvije strane

Djeca u dijaspori često nose očekivanja koja se međusobno isključuju. Porodica očekuje da budu “naši”: da poštuju starije na naš način, da dolaze na svako porodično okupljanje i da ne postanu “kao oni”. Vršnjaci i škola očekuju da budu kao svi ostali: da idu na razredni izlet s noćenjem, da slave rođendane i imaju isto slobodno vrijeme.

Ono što roditelji ne vide jeste koliko energije dijete troši prevodeći sebe iz jednog svijeta u drugi. Neka djeca kod kuće prećute šta rade s drugovima, a u školi prećute kako izgleda život kod kuće. To nije laganje iz zlobe, nego način da se izbjegne sukob.

Šta pomaže:

• Upoznajte svijet svog djeteta. Idite na roditeljske sastanke, upoznajte roditelje drugova, pozovite drugove kući. Teško je vjerovati nečemu što vam je potpuno nepoznato.
• Ne tretirajte svako “kod njih je drugačije” kao prijetnju. Razredni izlet ili rođendan kod druga nisu napad na porodične vrijednosti.
• Objasnite kad nešto ne dozvoljavate. Umjesto “kod nas se to ne radi”, recite zašto vam je nešto važno. Dijete može prihvatiti razlog i kad se s njim ne slaže.

Porodične vrijednosti bez prisile

Svaka porodica ima nešto što želi prenijeti: poštovanje prema starijima, gostoprimstvo, povezanost s rodbinom, vjeru ili običaje, rad i skromnost. Pitanje nije da li to prenositi, nego kako.

Pomaže kad se razdvoje vrijednosti i oblici. Vrijednost je “poštujemo starije”. Oblik je da se svake nedjelje zove nana ili da se na porodično slavlje dolazi u određenoj odjeći. Vrijednost se može zadržati i kad se oblik promijeni. Dijete koje razumije zašto se nešto radi ima veće šanse da to zadrži i kad odraste nego dijete kojem je nešto samo naređeno.

Nekoliko stvari djeca brzo primijete i dugo pamte:

• Dvostruka pravila. Ako sin smije ono što kćerka ne smije, a jedini razlog je “tako je kod nas”, to se doživljava kao nepravda i obično izazove otpor.
• Domovina kao kazna. Rečenica “poslaću te kod nane da se opametiš” od domovine napravi kaznu, a ne mjesto koje dijete voli.
• Ružne riječi o zemlji u kojoj žive. Dijete to čuje kao da nešto nije u redu i s njim samim, jer je ta zemlja i njegova.
• Idealizovanje domovine. Dijete ljeti vidi i dobro i loše. Ako je slušalo samo priče o savršenom mjestu, razočaranje je veće.

Tinejdžerske godine: kad se sve zaoštri

U pubertetu svako dijete traži sebe i udaljava se od roditelja. Kod djece u dijaspori to udaljavanje često dobije i kulturni oblik. Tinejdžer odjednom ne želi ljeto u domovini i ne želi da roditelji pred drugovima pričaju naš jezik. Ili, obrnuto, postane naglašeno “naš” i odbacuje sve lokalno.

Obje reakcije su najčešće faza, a ne konačna odluka. Tinejdžeri isprobavaju identitete kao što isprobavaju stilove oblačenja. Šta roditelj u tom periodu može uraditi:

• Ne shvatati to lično. Odbijanje domovine u petnaestoj nije odbijanje roditelja.
• Ne postavljati ultimatume. “Ako ne ideš s nama kod nane, nisi mi dijete” zatvara vrata koja se kasnije teško otvaraju.
• Ponuditi izbor unutar okvira. Umjesto cijelog ljeta kod rodbine, možda kraći boravak i izlet koji je tinejdžer sam izabrao.
• Ostaviti vrata otvorena. Nije rijetko da mladi ljudi tek u dvadesetim sami otkriju interes za porijeklo i rodbinu. Lakše je ako u tinejdžerskim godinama oko toga nije bilo borbe.

Priče i iskustva umjesto predavanja

Djeca se za kulturu ne vežu kroz pravila, nego kroz iskustva i priče. Nekoliko ideja koje se lako uklope u običnu sedmicu:

• Porodična historija. Pričajte kako su živjeli nana i djed, šta su radili i kako ste vi odrasli. Stare fotografije rade bolje od bilo koje knjige. Politiku i stare prepirke ostavite po strani, jer dijete treba priču o ljudima, a ne o podjelama.
• Kuhanje zajedno. Dijete koje je samo savijalo pitu ima drugačiji odnos prema njoj od djeteta koje je samo jede.
• Muzika, filmovi i knjige iz domovine, uz ponudu, a ne obavezu.
• Zajednica. Folklor, sportski klub ili dopunska nastava daju djetetu vršnjake koji žive isti dvostruki život. Kako ih naći, pisali smo u tekstu Novi grad, niko poznat: kako naći naše ljude i društvo.
• Učešće u odlukama. Pustite dijete da predloži šta želi vidjeti ljeti ili koga želi posjetiti.

Kako to izgleda u praksi

Primjer: trinaestogodišnja djevojčica kaže da ne želi da je mama pred drugaricama zove kućnim nadimkom. Jedna moguća reakcija je uvrijeđenost: “Stidiš se svoje porodice.” Druga je pitanje: “Šta ti je tu neprijatno?”

Prva reakcija lako završi svađom, a djevojčica nauči da o takvim stvarima ne priča. Druga otvara razgovor u kojem se može dogovoriti da je mama pred drugaricama zove imenom, a kod kuće kako god hoće. Dijete nije odbacilo porodicu. Samo je tražilo malo kontrole nad time kako se predstavlja svijetu.

Kad dijete doživljava zadirkivanje ili isključivanje

Ponekad pitanje identiteta nije samo unutrašnje. Dijete može biti zadirkivano zbog imena, porijekla, izgleda ili vjere. Znakovi su često tihi: ne želi ići u školu, prestane pričati o drugovima, traži da ga ne zovu punim imenom.

Razgovarajte s djetetom mirno i bez panike. Ako se problem ponavlja, obratite se razredniku ili školskom socijalnom radniku, gdje ga škola ima. U Njemačkoj postoje savjetovališta za roditelje i djecu (Erziehungsberatung), koja su u pravilu besplatna, a slična savjetovališta postoje i u Austriji i Švicarskoj. Ako je dijete duže vrijeme povučeno, tužno ili loše spava, razgovarajte i s pedijatrom.

Pročitajte i

• Kako sačuvati maternji jezik kod djece rođene vani
• Novi grad, niko poznat: kako naći naše ljude i društvo
• Stari roditelji u domovini: kako brinuti o njima na daljinu

Šta vaša djeca odgovaraju kad ih pitaju odakle su? Podijelite u komentarima, a posebno nas zanimaju odgovori tinejdžera.