Nostalgija i usamljenost vani: kako se nositi s njima

Nostalgija vani rijetko dolazi kad je očekujete. Ne dođe prvog dana na aerodromu, nego u običan utorak u novembru, kad se s posla vraćate po mraku, a u stanu vas niko ne čeka. Ili kad na video pozivu primijetite koliko je nana ostarila, a vi niste bili tu.

Mnogi naši ljudi o tome ne pričaju. Otišli su da bi porodici bilo bolje, pa im se žaljenje na usamljenost čini nezahvalnim. Ipak, nostalgija i usamljenost su normalan dio života u drugoj zemlji, a ne znak da ste pogriješili ili da ste slabi. Kad razumijete odakle dolaze, lakše ih je podnijeti.

Nostalgija i usamljenost nisu isto

Nostalgija je čežnja za mjestom, ljudima i vremenom koje ste ostavili. Može boljeti, ali često nosi i nešto toplo: sjećanje na miris kafe kod kuće, na komšiluk, na jezik na kojem se ne morate truditi.

Usamljenost je osjećaj da nemate s kim podijeliti svakodnevicu, ovdje i sada. Možete imati posao, kolege i porodicu na telefonu, a ipak se osjećati sami, jer nema nikoga ko bi primijetio da niste došli na kafu.

Razlika nije samo u riječima, jer se ta dva osjećaja ublažavaju na različite načine. Nostalgiji pomaže da domovina ostane dio vašeg života. Usamljenosti pomažu ljudi ovdje, u gradu u kojem živite.

Faze prilagodbe: od oduševljenja do svakodnevice

U literaturi o životu u inostranstvu prilagodba na novu zemlju često se opisuje kroz nekoliko faza. Ne prolazi ih svako istim redom ni istom brzinom, ali mnogi se u njima prepoznaju:

1. Početno uzbuđenje. Sve je novo, plata je bolja, a problemi djeluju kao avantura.
2. Kriza. Birokratija, jezik koji ne ide, posao ispod kvalifikacija, prva zima. Ono što je bilo zanimljivo sad smeta, a domovina u sjećanju postaje ljepša nego što je bila.
3. Navikavanje. Snađete se, naučite pravila, nađete svoju pijacu i ljude s kojima pijete kafu.
4. Dvije adrese u srcu. Novo mjesto postane dom, a domovina ostane domovina. Jedno ne isključuje drugo.

U drugoj fazi mnogi pomisle da su pogriješili. Korisno je znati da je ona uobičajena i da najčešće prođe. To ne znači da trebate trpjeti bez kraja, ali znači da jedan težak period nije konačna presuda o vašoj odluci.

Zašto nostalgija dolazi i nakon mnogo godina

Mnoge iznenadi kad ih nostalgija “uhvati” nakon deset ili dvadeset godina vani, kad su odavno snađeni. Za to postoje razumljivi razlozi:

• Roditelji stare. Svaki posjet podsjeća da je zajedničkog vremena sve manje, a udaljenost postaje teža.
• Gubitak nekoga kod kuće. Kad se tuguje daleko od porodice, tuga i čežnja se miješaju.
• Djeca odrastu i odu. Kad kuća utihne, vraćaju se pitanja koja su godinama bila u pozadini.
• Penzija se približava. Pitanje gdje ostariti otvara stare dileme.
• Domovina se promijenila. Mjesto koje nosite u sjećanju više ne postoji u tom obliku, pa se i tamo osjećate pomalo strancem. Taj osjećaj da niste ni ovdje ni tamo zna biti teži od obične nostalgije.

Šta u praksi pomaže

Nema jednog rješenja, ali ima stvari koje mnogima olakšaju. Nijedna nije čarobna, a zajedno prave razliku.

Ljudi ovdje, a ne samo na telefonu

• Tražite redovnost, a ne mnogo prijatelja. Sedmična šetnja ili kafa s istom osobom često znači više od mnogo površnih poznanstava.
• Zajednica naših ljudi daje osjećaj pripadanja, jezik i običaje. Kako je naći, pisali smo u tekstu Novi grad, niko poznat: kako naći naše ljude i društvo.
• Ne ostanite samo među našima. Sportski klub, hor, planinarsko društvo, volontiranje ili kurs jezika povezuju vas s mjestom u kojem živite. Komšija koji zna vaše ime vrijedi mnogo.
• Prihvatite pozive, i kad vam se ne da. Usamljenost tjera na povlačenje, a povlačenje pojačava usamljenost.

Domovina kao dio života, a ne samo sjećanje

• Napravite rituale: nedjeljni poziv roditeljima u isto vrijeme, kafa iz džezve, jelo koje miriše na kuću.
• Planirajte posjete. Datum na kalendaru daje nešto čemu se možete radovati.
• Birajte kvalitet razgovora. Umjesto svakodnevnog kratkog “šta ima”, ponekad dogovorite duži razgovor bez žurbe.
• Pazite na idealizovanje. Sjećanje briše gužve, čekanja i brige. Kad domovinu vidite realno, lakše je živjeti i ovdje i tamo.

Briga o sebi u svakodnevici

• Kretanje i dnevna svjetlost. Mnogima zimski mjeseci s kratkim danima teško padaju, pa pomaže da svaki dan barem malo budu napolju dok je svijetlo.
• Ritam dana: redovan san, obroci i nešto čemu se radujete nakon posla.
• Jezik. Svaki napredak u jeziku zemlje u kojoj živite smanjuje osjećaj isključenosti, od razgovora s komšijama do šale s kolegama.
• Manje poređenja. Društvene mreže prikazuju tuđe najbolje trenutke, i kod kuće i vani.

Kad je teret prevelik: stručna pomoć

Tuga i čežnja su normalni, ali ponekad prerastu u nešto s čim se samo ne može izaći na kraj. Obratite se ljekaru ili savjetovalištu ako primijetite da:

• ste tužni, prazni ili bezvoljni većinu dana, duže od nekoliko sedmica;
• vas više ne raduje ono što vas je ranije radovalo;
• loše spavate, nemate apetita ili ste stalno iscrpljeni;
• se povlačite od ljudi i izbjegavate obaveze;
• vam je za opuštanje sve češće potreban alkohol ili nešto drugo;
• imate misli da nema smisla dalje živjeti.

Prva adresa je obično porodični ljekar (u Njemačkoj i Austriji Hausarzt), koji može procijeniti stanje i uputiti vas dalje. Razgovor o psihičkim teškoćama sasvim je uobičajen dio njegovog posla. U mnogim gradovima postoje i psihološka savjetovališta, a ponegdje i savjetovanje na našem jeziku. Pri traženju ljekara ili terapeuta vrijedi pitati i za one koji govore naš jezik, jer se o osjećajima najlakše govori na maternjem.

Ako razmišljate o tome da sebi naudite ili ste u akutnoj krizi, ne čekajte. Pozovite hitnu pomoć na 112 ili se javite na telefonsku liniju za pomoć u krizi. U Njemačkoj TelefonSeelsorge radi danonoćno i besplatno na brojevima 0800 111 0 111 i 0800 111 0 222, u Austriji se Telefonseelsorge javlja na 142, a u Švicarskoj Die Dargebotene Hand na 143. Razgovori su povjerljivi i vode se najčešće na jeziku zemlje.

Kako pomoći nekome drugom

Ako primijetite da se neko iz vašeg okruženja povukao, prestao dolaziti ili stalno govori kako mu je teško, ne čekajte da on prvi zatraži pomoć.

• Javite se i pozovite ga na kafu ili šetnju, bez velikih riječi.
• Slušajte više nego što savjetujete. Rečenica “šta se žališ, bolje ti je nego nama” nikome ne pomaže.
• Ponudite konkretnu pomoć: da zajedno potražite ljekara, da idete s njim na prvi termin ili pomognete oko jezika.
• Ako čujete da razmišlja o tome da sebi naudi, shvatite to ozbiljno i pozovite pomoć.

Pročitajte i

• Novi grad, niko poznat: kako naći naše ljude i društvo
• Stari roditelji u domovini: kako brinuti o njima na daljinu
• Djeca između dvije kulture: kako im pomoći da budu svoji

Napomena: Ovaj tekst je opšta informacija i ne zamjenjuje pregled ni savjet ljekara ili psihoterapeuta. Ako se duže vrijeme osjećate loše, obratite se porodičnom ljekaru ili savjetovalištu u mjestu gdje živite. Brojevi i način rada telefonskih linija za pomoć mogu se promijeniti, pa ih provjerite na zvaničnim stranicama tih službi.

Šta vama pomaže u danima kad vam domovina najviše nedostaje? Podijelite u komentarima, nekome će to možda olakšati dan.